Šokački je govor štokavskog narječja – prvo ikavskog, a onda ijekavskog dijalekta. Tako područja zapadno od Vinkovaca više koriste zapadnu ekavicu (Ivankovo, Vođinci, Šiškovci i dr.), a Vinkovčani i Slakovčani ikavicu.

Danas se izvorni šokački govor može čuti još samo u starosjedilaca poznih godina, pa je za pretpostaviti da će polako nestati. Oni nešto mlađi govore staroštokavski, ali miješan s novoštokavskim. Najmlađe pak generacije koriste šokački govor samo u rijetkim prigodama.

 

Posuđenice i lutajuća slova

Šokci su mnoge običaje sačuvali sve do sredine 20. stoljeća, pa tako i brojne turcizme: avlija, pendžer, taraba, kurjak, bunar, komšija, peškir, đuvegija, ekser…

Osim njih, mnogo je germanizamabircuz, birtašica, šlingan, lajtnant, befel, felvebel, štift, grencerski, sajtluk, narihtati, tal, farbar, potrefiti. A uz talijanizme i hungarizme šokački je izuzetno bogat lokalizmima, poput zaiskati, bukta, otomboljen, poredovati, reduša, izvražditi, trapunjare, skut, oplećak, deder, nemrsna, ponjavica, okolac, istrt, didak, razdionici, tranit, uborci, belče, povučica, naćve, struka, odilit se, polić, kurtalisat, didak, moba, skut…

Najuočljivija razlika šokačkog i novoštokavskog hrvatskog književnog jezika jest melodika. Šokac, primjerice, u svom govoru nikada ne rabi slovo “h”. To je slovo u Šokadiji – nepoznato! Tako pravi Šokac ne izgovara riječ hlad nego lad, hrana je rana, a hlače su lače. Dakle, suglasnik h ne javlja se gdje mu je po etimologiji mjesto. On potpuno ispada, podjednako na početku, na sredini i na kraju riječi: ’tio, ’ajde, na’raniti, odma’ ili se zijev nastao njegovim ispadanjem nadomješta umetanjem slova “v”: kuvam (kuham), suve (suhe), odnosno slova “j”: kujna (kuhinja), snaja (snaha).

Suglasnik “f” javlja se u posuđenicama: fino, flaša, ofarban i ćef ili je nastao od skupine “hv” (faljen, fala). Međutim, u nekim se slučajevima samo gubi “h” i ostaje “v” (npr. uvatio, vatam).

 

Padeži i fraze

Morfologija šokačkog govora izuzetno je zanimljiva: vokativ imenice mama tako glasi mamo. Umjesto lokativa koji očekujemo kao padež izricanja mjesta, pojavljuje se genitiv: divovala u Drenovaca. Množinski oblik košari (prema tom pravilu jednina bi bila košar, a ne košara) muškog je roda, a “trebao” bi biti ženskog. Lokativ imenice nebo glasi na nebesi. Sibilarizacija često izostaje, pa umjesto u zadruzi, Šokac kaže u zadrugi.

U šokačkoj svakodnevici nailazi se na velik broj fraza. Neke od njih vjerskog su podrijetla, druge potječu još od doba Vojne krajine, a neke su se utaborile i u novogovoru. Najzanimljivije su one poput kuća na front, sve i sve, tisto u slatko, tisto u kiselo, uzeti u kvartir, upisati se u treći red, voda na (nečiji) mlin.

Ikavica je jednostavnija i praktičnija od ijekavice. Šokci su ikavicu donijeli iz svoje stare postojbine Bosne, što dokazuje ikavski refleks jata koji je prvi put upisan upravo u Bosni 1331. godine. Stari su Šokci govorili, ili divanili, specifičnim ikavskim govorom arhaičnog naglaska, što se i danas može čuti  među umirovljenicima. Ikavski govor eminentno je hrvatski, što je i prezentirano na raznim znanstvenim skupovima o jeziku Šokaca.

_rijecnik

ak = ko

alaj = uzvik kojim se nešto ističe

b = bi

budža = okićen štap s kvrgom na vrhu

čako, ćaća = otac

čiča = starija osoba

ćela = htjela

ćera, ćerka = kći

dašta = nego što

dede = daj

delije = naočiti muškarci

dika = draga

džaba = besplatno

đuvegija = mladoženja

el ćmo = hoćemo li

kapija = široka dvorišna vrata

lagav = bačva

kru = kruh

nana = mama

pendžer = prozor

rakja = rakija

struga = potrgana ograda

šenca = pšenica

zvan = pozvan